Srpska košarka danas plače, od tuge – ali i sreće. Suze su nam rekle sve….

Poraz u finalu Svetskog prvenstva od Nemaca mnogo boli. Boli sve ljubitelje košarke, boli sve oni koji su gledali ili samo osluškivali rezultat. Boli nas sve ali nikoga ne boli kao njih koji su više od mesec dana prolivali znoj svakoga dana, bili odvojeni od porodica, trpeli bol, radili i ginuli na terenu. To govore i suze koje smo videli na njihovim licima nakon što se oglasila sirena za kraj finalanog meča.

Srebro je uspeh reći će svaki dobronamern čovek. Srebro je uspeh jer niko nije očekivao da se to može dogoditi posle silnih otkaza i povreda najboljih igrača. Netreba zaboraviti da je pre početka takmičenja Srbija bila deseti favorit za zlato.

Shvatiće i igrači za nekoliko dana, nedelja, meseci, godina… Sada im se čini da je propast.

Vidili smo Nikolu Jovića kako lije suze. Suze najmlađeg su nas pogodile koliko i ovaj poraz. Nikola nema zašto da plače, kao ni bilo ko u našem timu.
Marko Gudurić, Filip Petrušev i Nikola Milutinov takođe nisu mogli da sakriju suze. Suzama su nam rekli koliko im je važno da predstavljaju svoju zemlju i da se bore za nju, koliko su želeli da nas sve učine ponosnima, što su oni i uradili.

Najmlađi u ekipi Nikola Jović teško je podneo poraz, toliko da je predsednik KSS Predrag Danilović morao da silazi sa tribina i da ga teši. Jedva je nekako uspeo da dođe sebi mlado krilo Majamija.
Tešili su Nikolu i Nemci, kao starija braća.

Gudurić je sa peškirom na glavi skrivao tugu, Dobrić i Davidovac, sa njima i Milutinov mokrih obraza, što od znoja što od suza, u neverici su prihvatali realnost – da nisu dobili meč.

Bogdan je bio čvrst, sabran, nije pokazao emociju kao onomad posle Eurobasketa, iako znamo šta mu je na srcu… Dao je celog sebe na Mundobasketu, svi su dali, i hvala im na tome.
Naklon do poda, momci. Ogroman uspeh slavi Srbija.

Košarkaška reprezentacija Srbije poražena je od Nemačke u finalu Mundobasketa, a „orlovi“ su ponosno prihvatili svoje srebrne medalje, bez obzira što su zaslužili i više od toga. Kada je kapiten Bogdanović došao na red da primi svoje odličje, uručena mu je još jedna medalja, a ona pripada onome za koga je završni deo ovog turnira i odigran- Boriši Simaniću.