Životna priča Viktora Troickog. Ponosan je što u sebi ima i ruske i srpske krvi!

Dva poena delila su Vktora Troickog od toga da postane jedan od deset najboljih tenisera sveta. Izgubio je. Taj jedan poraz bio je prekretnica u njegovoj profesionalnoj karijeri. U privatnom životu ih je bilo nekoliko, tih prekretnica. Najznačajnije se zovu Irina i Darija. Jedan je od onih ljudi koji za sebe može da kaže da je zadovoljan životom.

Ime je dobio po dedi Viktoru. Dedu nije upoznao jer je umro ranije. Baka Irina ga je čuvala kao malog. Očevi preci došli su u Srbiju 1917. godine, odmah posle Oktobarske revolucije, i to kao sasvim mali. Baka je imala 3 godine, a deda 6 godina. Baka je emigrirala iz Rostova na Donu, a deda iz gradića Tvera, istočno od Moskve.

Viktor je rođen 1986.godine u Beogradu. Baka i deda su se upoznali u Novom Sadu. Tu je rođen i Viktorov otac Aleksandar. Aleksandar je posle završenog pravnog fakulteta preselio u Beograd i tu je upozano Milu, Viktorovu majku. Ona je ekonomista po profesiji i rodom je iz Guče. Viktor je ponosan što ima ruske i srpske krvi. U Moskvi je osvojio i prvu ATP titulu.

Viktor za sebe voli da kaže da je crna ovca u porodici. Svi su završili fakultet sem njega. Tenis je počeo da trenira sa 5 godina, a ujedno je trenirao i fudbal.
Završio je Sportsku gimnaziju i to vanredno. Završio je i sportski menadžment na Alfa univerzitetu. Tu je diplomirao i njegov veliki prijatelj Janko Tipisarević.

U Viktorovoj biografiji ostaće zapisano da je prvi porazio Novaka Đokovića. Bili su deca i igrali su turnir do 10 godina. Na teniskim terenima kluba „San“ kod Pionira. Viktor je stariji od Novaka godinu dana, što je u tim godinama bila velika prednost. Noletu je to bio prvi turnir u životu. Bio je uzbuđen i pod pritiskom, a Viktor je već imao u nogama nekoliko takmičenja. Dobio ga je tada 9:0, ali svaki sledeći put gubio je od Novaka na svim juniorskim turnirima. Viktor je samo još jednom uspeo da pobedi Novaka kad su postali profesionalci na turniru u Umagu.

Kao početniku Viktoru je san bio da bude kao Andre Agasi. Viktor se trudio da nosi njegovu odeću, kopirao je njegov stil igre i koristio iste rekete. Cela Viktorova porodica se smejala koliko ga je imitirao. Nosio je maramu kao on, šišao se do glave da bih ličio na njega…

Kasnije se upoznao sa Agasijem i ima fotografiju sa njim. To je jedna od retkih fotografija koju Viktor ima.
Prvi trener i posle savetnik kroz celu karijeru je bio Nenad Neša Trifunović. Kroz celu karijeru pratio ga je i kondicioni trener i fizioterapeut Miloš Jelisavčić. Posle mu je šest godina trener bio Jan de Vit, a poslednji je bio Australijanac Džek Rider.

Krila za uspešnu karijeru dobio je posle jednog meča sa Federerom u Japanu. Iako je izgubio vidio je da može igrati i sa najboljima.
Najbolji plasman na ATP listi mu je bio kada je postao 12. igrač sveta. Ostaje žal što nije uspeo da uđe među deset najboljih. Samo ga je jedna pobeda delila od tog cilja. Posle toga je krenuo pad. Na Rolan Garosu 2011. igrao je protiv Endija Marija u pet setova, posle vođstva od dva nula. Došao je peti set imao je 5:3 i vođstvo od 30:0 na svoj servis. Dva poena su ga delila od pobede i plasmana u četvrtfinale. Bio je toliko blizu. Dešava se svima. Nije izdržao pritisak.

Najteži period u životu mu je bio kad je nepravedno suspendovan. Godinu dana nije mogao da igra tenis. Njegova je krivica što nije dao krv i što je verovao lekaru.

Usledile su povrede, sa povredama i lošiji rezultati. Došla je i korona i sve je stalo. Viktor se oženio, rodila se i kćerkica i penzionisanje je bilo normalno.

Viktor nevoli da se slika. Jedna od retkih slika koju ima je slika sa Tajsonom. Upoznali su se na jednom turniru koji je Tajson organizovao.

A da ti kažem o mojim automobilima? Volim vožnju i volim automobile. Sebi sam od prvih zarađenih para kupio auto. I to koji! Prvo, pa „jugo“. Posle mi je mama kupila „pola“, a zatim sam sebi priuštio tada novi „audi a3“. Posle sam kupio svoj stan. Nekada sam i vozio brzo, ali više nigde ne žurim. Puno sam i kazni platio, baš puno… Smanjio sam brzinu. I dalje držim rekord za koliko se može stići od Beograda do Zlatibora, ali neću reći vreme. To je za zatvor, a ne za novine.

U svojoj životnoj priči Viktor je pričao i kako se upoznao sa suprugom Aleksandrom, kako mu je broj telefona dala tek nakon sedam meseci, kako je bio prisutan na rađanju svoje dve ćerke, Irine i Darije, kako je posle dva dana lumpovanja u kafani odletio u London i na Vimbldonu pobedio svog prijatelja Janka Tipsarevića.

Želja mu je da krajem godine sa reprezentacijom osvoji ponovo Salataru i da radi u Akademiji za tenis u Beogradu.